Osnovna škola Kostrena

Dragi učenici, 

završili smo i drugi tjedan u oblacima.

Kako se osjećate? Umorni ste, zabrinuti, zbunjeni…;razumijemo jer i mi osjećamo isto.

No, pogledajmo sve zajedno s ljepše strane. Razdvojeni smo, ali nikad nismo bili bliži…i vi nama i mi vama…

Sada, bolje nego ikad prije, osjećamo kako smo jedni drugima bitni – ovisimo jedni o drugima, baš kao što ljepota slapa ovisi o svakoj kapljici.

COVID-19 nije pitao: "Smijem li  doći!"  Došao je, nepozvan! Iznenadio nas je poput neželjenog gosta.

Ovih dana, neki negoduju: …uh, virtualni zadaci, što nam to treba?! Internet je spor, učiteljica je stavila previše zadataka, nemamo gotovih rješenja, zašto moramo učiti, zar ne bi bilo bolje samo ležati…satima igrati Fortnite ili neku drugu popularnu igru?!

Prije samo nekoliko mjeseci, ushićeno ste pitali: „Kada ćemo dobiti tablete?“

Čovjek je čudno biće, nikad potpuno zadovoljan. U tome je  ljepota biti čovjek – jer upravo to nezadovoljstvo, znatiželja, želja da postignemo više i bolje, tjera nas naprijed.

Eto zato trebamo naše učenje na daljinu, jer se ne želimo predati, jer želimo biti bolji, želimo prkositi nedaćama, želimo otkrivati, stvarati – i vjerujemo u sutra!

Sjetite se koliko ste se  radovali kada bi neki kreativan učitelj ili učiteljica, prije samo mjesec dana, tijekom sata posegnuo za tehnologijom, kao dopunom uobičajenoj nastavi.

To vam je bilo super, željeli ste još…

Sada, pritisnuti nevoljom, u samo nekoliko dana, svi učitelji – i oni koji vole tehnologiju i otvoreni su za promjene, ali i oni drugi, koji baš nisu bliski IKT-u, krenuli smo u novu avanturu.

Pri tome, na trenutke smo se osjećali kao da se uz planinu penjemo u japankama; opremljeni ne savršenom tehnologijom i alatima, poneki od nas, poput prvašića koji uči abecedu.

No, učimo, ne posustajemo, želimo vam biti blizu, poslati vam nešto novo, ostati povezani s vama…da znate da ste nam i sada, unatoč tome što smo i sami ponekad zabrinuti, prestrašeni, zbunjeni – jako bitni.

Bez vas mi smo ništa. Vi ste oni zbog kojih smo izabrali učiteljski poziv. Vi ste naša motivacija…

I kad smo oštri prema vama, to nije zato jer vas ne volimo, već zato jer ste nam važni, jer vas vidimo kao one koji će graditi bolji i ljepši svijet, jer vjerujemo u vas i znamo da možete.

Ovu nastavnu godinu nikad nećete zaboraviti. Nećemo ni mi.

Vi ćete se sjećati da ste bili prva virtualna generacija u Hrvatskoj, a mi, kako smo upravo te 2020., kada smo mislili da smo već gotovo sve naučili, s vama iznova sjeli u klupe, one virtualne.

I da znate, priznajemo - griješimo, ponekad smo ljuti, umorni, tipkamo, slažemo…pa sve nestane…

Imamo jako puno pitanja, stalno istražujemo.

Nikada nismo ranije ustajali i kasnije lijegali – provodimo, pripremajući se za nastavu, jako puno vremena uz računalo.

No, sretni smo. Razmišljamo o vama, vidimo vas - iako vam ne vidimo lica, osjećamo vas iako niste blizu. Vaša lica, pogledi, vaše grimase, smiješak… stalno su nam pred očima.

I znato što, zahvaljujući vama, i baš zbog vas, i mi učitelji jako smo se povezali – i svi smo usmjereni na isti cilj – a taj cilj ste vi, naši učenici.

Krenimo hrabro i odlučno naprijed, u susret trećem virtualnom tjednu.

Svako novo jutro, svaki novi zadatak, približava nas trenutku kada ćemo zajedno, baš zato što ste disciplinirani, zato što poštujete upute, zato jer ste ostali kod kuće, reći ovom nepozvanom i neželjenom gostu – odlazi i ne vraćaj se nikad više, a mi ćemo zajedno potrčati u susret ljetu i suncu, jači i hrabriji nego prije i obogaćeni novim znanjima.

Vaše učiteljice, učitelji, stručne suradnice i ravnateljica, žele vam lijepi vikend – i imamo za vas jednu vrlo bitnu zadaću – recite nešto lijepo onima koje volite ili ih jednostavno, samo čvrsto zagrlite pa makar i virtualno.